dr. Oravecz o procesu humanizacije društva: "Na jednom kraju spektra su empati, na drugom su psihopati."

Maloprije sam gledao dokumentarac o sociopatiji. Vojnik plaćenik predstavio je svog tada pokojnog suborca. “Da se elegantno odijevao, mogao je biti neprimjetan čak i na engleskom dvoru, ali ako je obukao maskirnu uniformu i uzeo strojnicu u ruke, postao je vrag u ljudskoj koži.” Na ekranu se pojavila slika uglađenog gospodina izduženog lica i šarmantnog osmijeha.

dr. Oravecz o procesu humanizacije društva: "Na jednom kraju spektra su empati, na drugom su psihopati." dr. Robert Oravecz (osebni arhiv)
19. 9. 2023

Sociopatija karakteristična je za ljude koji ne osjećaju bol ili strah, posljedično ne osjećaju ni empatiju. Žive na račun drugih, iskorištavaju ih i uživaju u njihovoj patnji. Postavlja se pitanje pod kojim uvjetima se razvijaju takve osobine pojedinca koji ne poštuje ni najosnovnije civilizacijske vrijednosti i prava drugih pojedinaca. Tijekom posljednjih desetljeća neurobiološka znanost došla je do spoznaje da je razvoj karakteristika ličnosti ogledalo sazrijevanja, formiranja veza u pojedinim dijelovima našeg mozga. Još tijekom trudnoće od majke dobivamo važne informacije kako bismo se mogli pripremiti za svijet u koji ćemo ući. Nakon rođenja, ovaj proces se nastavlja. Određeni dijelovi našeg mozga, od moždanog debla do moždane kore, u određenim vremenskim razdobljima pokazuju povećanu osjetljivost na utjecaje okoline. Jednostavnije rečeno, ti utjecaji su oni koji utječu na razvoj ili oštećenje određenih funkcija mozga. Ako su ti utjecaji i podražaji primjereni, mozak se funkcionalno razvija. Naglasak je na razvoju limbičkog sustava i kore velikog mozga desne polovice našeg mozga.

Pojedinci s dobro razvijenim mozgom sposobni su kontrolirati svoje emocije, razumjeti namjere i emocije drugih ljudi te djelovati za dobrobit drugih ljudi i zajednice.

 
Otkrivanje važnosti desne hemisfere velikog mozga
 

Čak i tijekom mog studija medicine prije gotovo četrdeset godina znanstvenici su još uvijek bili u neznanju o funkcijama desne hemisfere, uvjereni da vodeću ulogu ima lijeva polovica mozga, jer je ona odgovorna za racionalnost, inzistirajući na logičnom veze između uzroka i posljedice.

Lijeva hemisfera je vrlo dobra u inženjerstvu, logičnom zaključivanju, osmišljavanju vojne taktike. To nam govori da je 'red duša svega oko nas'. Ljudi s dominantnom lijevom hemisferom izvrsni su inženjeri, matematičari, vojni zapovjednici. Redoviti su, precizni, predvidljivi. Oni su zvijezde prošlog stoljeća.

Znanstvenici su tijekom posljednjih desetljeća počeli prepoznavati važnost desne hemisfere.

Dobro razvijena desna hemisfera ogleda se u radu umjetnika, kreativnih stvaralaca, demokrata, liberala i ljudi koji se ističu u području pomoćnih, konzultantskih profesija. Budući da su ovi ljudi sposobni sagledati stvari u njihovim proturječnostima, sukobima i stvoriti ideje o sebi i svijetu koje objedinjuju sve nijanse sive, možemo reći da su osobe postmodernog doba. No, postavlja se pitanje koji su to podražaji koji tako radikalno utječu na sazrijevanje, formiranje našeg mozga i razvoj pretpostavki osobnosti koje nas prate kroz cijeli život.Psihoanalitičari druge generacije, poput Melanie Klein, Anne Freud, znanstvenici druge generacije, kao što su Melanie Klein, Anna Freud, Winnicott i, konačno, Bowlby, počeli su razmišljati o ulozi majke u razvoju naše osobnosti. Stvorena je teorija objektnih odnosa, pojavile su se ideje o tome kakva majka treba biti da bi blagotvorno djelovala na razvoj djeteta. Nakon Drugoga svjetskog rata pojavila se vrlo važna studija koja je uspoređivala tjelesne i psihičke probleme, smrtnost djece koja odrastaju u sirotištima i one koja djetinjstvo provode uz svoje majke. To vjerojatno nije iznenađujuće otkriće, do sada su djeca iz sirotišta bila osjetljivija na bolesti, mentalne probleme i probleme osobnosti. Češće su završavali u zatvorima ili postajali žrtvama ubojstava ili samoubojstava. Istraživači su pronašli samo jedan značajan faktor koji je objasnio sve ove razlike. To je odsustvo pouzdane, stalne, emocionalno usklađene osobe, tj. majke. Bowlby je bio taj koji je opisao privrženost, izraz koji danas koristimo za opisivanje kvalitete odnosa između majke i djeteta.

Ako je beba čvrsto vezana za majku ili drugog stalno prisutnog skrbnika, veze između moždanih stanica 'proliferiraju'.

Kvaliteta privrženosti djeteta majci

Bowlby je rekao kako nije dovoljno da majka uspješno obavlja sve brižne zadatke, već je za sigurnu privrženost potrebno da se između bebe i majke razvije snažna emocionalna, zapravo ljubavna veza, u kojoj oboje doživljavaju Desetljećima se govori o važnosti dojenja, ali sada znanstvenici dolaze do spoznaje da je fizički kontakt djeteta s majčinom kožom, puls tijela, miris, još važniji od imunološkog utjecaja majčine kože. mlijeko. Sjetite se vremena kada su tek rođene bebe ležale kao štruce u velikoj prostoriji i imale kontakt s majkama samo tijekom dojenja, i to zamotane do vrata. Razmotrite utjecaj nacističkog odgoja djece prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom uspona nacizma, liječnica Johanna Haarer napisala je knjigu o tome kako bi majke trebale odgajati svoju djecu. Njen pristup se jako svidio nacističkoj eliti, jer je bio u skladu s ideologijom militantnosti, podložnosti, poslušnosti.

Haarar je savjetovao majkama da ne pokazuju nježnost, da ne dozvole djetetu da ih iznuđuje plačem i da ne vezuju dijete za njih. Njezine su se knjige marljivo tiskale i 50-ih godina.

Današnji psihoanalitičari još uvijek se suočavaju s međugeneracijskom štetom koju uzrokuje takav 'tvrd' odgoj.

Robert Merle napisao je jednu vrlo iskrenu knjigu pod naslovom 'Smrt je moj poziv' o životnoj priči posljednjeg zapovjednika koncentracijskog logora Auschwitz Rudolfa Hössa koji je odgovoran za smrt 'samo 2,5 milijuna ljudi', budući da je, kako je rekao u svoju obranu, 'milijun i pol umrlo od gladi i bolest'. Hladnoća, strah i osjećaj nedostatnosti izbijaju iz opisa njegova djetinjstva. Osim okrutnog, mračno religioznog oca, u pozadini se krije i plašljiva, nesigurna, neovisna majka koja ne uspijeva zaštititi svog sina.

Emocionalno stanje majke ima snažan utjecaj na formiranje karakteristika dječje ličnosti.

Majke su te koje svojim izrazima lica, držanjem tijela i govorom prenose podražaje i informacije iz okoline. Anksiozna, nesigurna, egzistencijalno ugrožena majka ne može stvoriti sigurnu privrženost i svoju nesreću prenosi na dijete.

Znanstvenici kao što su Schore, Fonagy, Target... prepoznali su važnost privrženosti za neurobiološki i razvoj osobnosti. Govorilo se o mentalizaciji kao razvojnom procesu koji je vezan uz kvalitetu privrženosti i opisuje razvoj sposobnosti prepoznavanja vlastitih emocija i namjera te emocija i namjera drugih ljudi.
 

Pojednostavljeno rečeno: ljudi koji odrastaju u vrlo nepovoljnim razvojnim uvjetima imaju sasvim drugačije karakteristike osobnosti od onih koji odrastaju u sigurnoj privrženosti.

Neki od njih se razvijaju u ratnike koji ne osjećaju bol i strah, ne prepoznaju potrebe drugih, ali vrlo brzo, učinkovito i burno reagiraju na nasilne namjere drugih pojedinaca. Skloni su autoritarnom reguliranju međuljudskih odnosa i nastoje postati dominantni, tj. alfa mužjaci Druge osobe koje su stalno maltretirane, izložene nasilju, često razvijaju obranu u smislu disocijacije, 'disponekcije'. Često su prepoznati kao žrtve, a ujedno i kao tražitelji psihijatrijske i psihoterapijske pomoći.

Leta 1962 se je zgodila kubanska kriza.

Bilo je to vrijeme kada je Hladni rat bio najbliže eskalaciji, nuklearnom ratu. Predsjednik Kennedy bio je suočen s velikim ispitom treba li poslušati 'jastrebove' američke vojske i pokrenuti Treći svjetski rat ili krenuti nekim drugim putem. Iako je sve govorilo u prilog strategije koja kaže da je "napad najbolja obrana", Kennedy je uspio održati razum iznad emocija i Rusima ponuditi častan izlaz iz situacije. Ova strategija je bila korisna za obje strane. Sada razmislimo na trenutak što bi se dogodilo da je na njegovom mjestu netko s manje strukturiranim mozgom. Može li se i tada dogoditi uništenje ljudske civilizacije?

 
Empatija kao civilizacijska i evolutivna dostignuće

Na temelju dosad napisanog vjerojatno je jasno da je empatija civilizacijsko i evolucijsko postignuće, koje je rezultat društvenih uvjeta u kojima majke mogu omogućiti sigurnu privrženost svojoj djeci.

Sposobnost empatije povezujemo s t.i. 'zrcalni neuroni',koji nam omogućuju da suosjećamo s emocijama drugih pojedinaca.

Kontakt, komunikacija s majkom važan je element u razvoju empatije, prepoznavanja emocija drugih. Sve sam više uvjeren da prvo desetljeće nakon osamostaljenja nije bilo najpovoljnije razdoblje za rani razvoj osobnosti djece koja su tada rođena. Neizvjesnost, gubitak posla, financijske nevolje, inflacija, visoke cijene, odnosno egzistencijalna i egzistencijalna neizvjesnost, bitni su čimbenici koji zasigurno ostavljaju traga na osobnim potencijalima tada rođene djece. Poznajemo različite modalitete empatije. Emocionalna empatija uključuje sposobnost razumijevanja emocija drugih pojedinaca i reagiranja na njih na način koji ta druga osoba očekuje. Pomoću somatske, tjelesne empatije prepoznajemo tjelesne reakcije, recimo patnju druge osobe, te na nju i odgovaramo.Kognitivna empatija nam omogućuje. razumjeti psihička stanja drugih osoba ili što misle u određenoj situaciji.

 
Iako smo svi sposobni osjećati empatiju, osim osoba s izrazito teškim poremećajima osobnosti, osobe s različitim pretpostavkama osobnosti različito doživljavaju svoje empatijske odgovore

Na jednom kraju spektra su empati, ljudi koji su posebno osjetljivi na emocije i reakcije ljudi u svojoj okolini.

Uglavnom su to osobe za koje je poznato da su sklone depresiji, te osobe daju prednost vrijednostima i potrebama drugih osoba, suosjećajne su i pomažu. Njihova dominantna emocija je krivnja, koja je često nerealna jer nije povezana s radnjama koje čine na štetu drugih osoba. Ponekad kažem da su takve osobine ličnosti i Božji dar i Božje prokletstvo. S jedne strane, empati su vrlo dobro prihvaćeni jer se drugi pojedinci osjećaju ugodno u njihovom društvu, ali istovremeno često postaju žrtve iskorištavanja, podjarmljivanja kao dijela toksičnih međuljudskih odnosa. Mudrost življenja s ovom vrstom ' talent' je da ih, na temelju vašeg vlastitog znanja, uči da racionalno odvoje one osjećaje krivnje i odgovornosti koji su opravdani od onih koji su diktirani internaliziranim glasovima autoriteta iz prošlosti. Empati internaliziraju patnju drugih pojedinaca i doživljavaju te emocije kao vlastite. Vrlo su dobro prihvaćeni u raznim podupirućim profesijama, poput liječnika, socijalnih radnika, svećenika...
 

Na drugom kraju empatijskog spektra nalaze se osobe s psihopatskim ili sociopatskim karakteristikama koje gotovo sigurno ne posjeduju sposobnost osjećaja empatije, slični problemi susreću se i kod osoba s narcističkom strukturom ličnosti.

Čak i ako bi ti pojedinci mogli osjećati empatiju, oni se 'usklađuju' s njom samo kada od nje očekuju korist. Budući da ne mogu suosjećati s drugim ljudima, vide samo sebe, svoje potrebe i sliku koju pokazuju izvana. Suprotno onome što pokazuju svojim izgledom, oni su u osnovi vrlo ranjive, nesigurne, introspektivne osobe. Neki su ranjiviji, dok drugi imaju vrlo štetan učinak na druge pojedince.

 
Umjesto toksičnih psihopata interesnih skupina

Danas viđamo puno manje ljudi s psihopatskim ili sociopatskim karakteristikama nego prije nekoliko desetljeća, što možemo pripisati smjeni generacija nakon Drugog svjetskog rata i poboljšanju društvenih prilika, no to ne znači da nema puno ljudi s vrlo nepovoljnom osobnošću potencijala koji se nalaze na društvenoj sceni. Potonji se mogu prepoznati po ponašanju na društvenim mrežama, po medijskim istupima ili čak po političkim definicijama. Zbog osjećaja nesigurnosti i egocentrizma, ove osobe se vrlo uspješno umrežavaju i sklapaju saveze oko određenih parcijalnih pitanja, čime dobivaju veliku medijsku pozornost, stil života, prehrana, rodni identitet...

 
Umjesto da formiraju vlastiti psihosocijalni identitet, koji se temelji na povoljnim osobnim iskustvima, oni se stavljaju pod zastavu određenih društvenih tema.

Većina njih se ne pokorava određenom autoritetu. Autoritet postaje grupa ili gomila koja zastupa iste principe ili vrijednosti. Narcisoidne osobe nemaju istinsku ljudsku blizinu koja je neophodna za identifikaciju i prihvaćanje patnje drugog pojedinca. Zato nema suosjećanja, zagrljaja, prihvaćanja. Ovi ljudi su potpuno svjesni svojih nedostataka, makar i na nesvjesnoj razini, pa često zastupaju profesionalne ili privatne stavove koji opravdavaju njihova ograničenja ili nesposobnosti. Ne primjećujući svijet u kojem živimo mijenja njihovu sliku. Pomislite samo na nametnute ideale društvenim mrežama ili na zagovornike teorija zavjere, bili oni radikalni aktivisti ljevice ili desnice.

Iako sam se oduvijek smatrao progresivnom, liberalnom osobom, u proteklom desetljeću sam se lakše snašao u mirnom, tradicionalnom sustavu vrijednosti jednostavnih ruralnih ljudi.

Kröber je svojedobno opisao hijerarhiju vrijednosti, prema njemu se prihvaćanje ili podržavanje vrijednosti određene skupine, zajednice, vrednuje puno niže od poštivanja univerzalnih ljudskih prava i vrijednosti. U potonje svakako spadaju poštivanje života i integriteta drugih pojedinaca, poistovjećivanje s njihovom patnjom, te solidarnost i altruizam.U njima su i za mene najveće vrijednosti prepoznati ideale humanizma i, ujedno, vrijeme, zrelost određene zajednice ili društva. S tim se vrijednostima možemo poistovjetiti samo ako imamo empatiju koja nije selektivna prema našoj društvenoj pripadnosti, rasi, spolu ili profesiji.

Kritika dehumaniziranih pomoćnih profesija
 

Posljednjih godina sve se češće susrećemo s dehumanizacijom pojedinih profesija, posebice pomoćnih. Mnogo kritika može se čuti na račun profesionalnog ponašanja liječnika, socijalnih radnika, medicinskih sestara, kao i psihologa, psihoterapeuta i ustanova u kojima su zaposleni, koji se ponašaju kao pacijenti, klijenti, korisnici određenih usluga. uvjereni da je osnovni problem odnos društva prema pitanju humanizacije.Sve dok Europska zajednica nije istaknula problem traume nije postojala institucija koja je pružala podršku osobama žrtvama zločina.Prošla su desetljeća nakon osamostaljenja prije nego što je pravosuđe shvatilo da djeca žrtve seksualnog zlostavljanja zahtijevao drugačiji tretman od odraslih.

Moje pacijentice su još kao djeca prije dva desetljeća doživjele teške traume na forenzičkom ginekološkom pregledu, kada im je dosta ljudi buljilo u međunožje.

U nas postoji samo nekoliko domova za starije osobe koji su stvarno uređeni u skladu s ljudskim potrebama štićenika, a trebala su proći desetljeća da se nešto promijeni u organizaciji mentalnog zdravlja. Društvo i, naravno, politika su ti koji određuju okvire djelovanja pojedinaca. A mediji su ti koji daju prostor ljudima s ovom ili onom pričom.

Profesor Vito Flaker je tijekom nedavnog intervjua rekao da su mentalni poremećaji povezani s patnjom, ponižavanjem, zlostavljanjem pojedinaca.

U tome se potpuno slažem s njim, uvjeren sam da mi koji brinemo o mentalnom zdravlju naših sugrađana možemo biti uspješni u svojoj misiji samo ako prepoznamo, toleriramo i odgovorimo na njihovu patnju. Ferenczi, Kernberg i Yalom, da spomenemo samo neke divove psihoterapije na ovom mjestu, zastupaju isto stajalište kao i društveni filozof Rorty, koji govori o tome da u mjeri u kojoj se možemo identificirati s patnjom drugog čovjeka , sve razlike temeljene na spolu, rasi, vjeri ili političkom uvjerenju su nebitne. Rogers je jednom vrlo pronicljivo opisao pretpostavke koje su terapeutu ili savjetniku potrebne za učinkovit rad u svojoj profesiji. To su autentičnost, pozitivan stav, empatija i bezuvjetno prihvaćanje. Moramo shvatiti da ga nemamo svi. Naš odnos prema ljudima kojima je potrebna naša pomoć obilježen je našim pretpostavkama, iskustvima, idejama, ali i društvenom klimom u kojoj djelujemo. Često zamišljam kako je liječnik, medicinska sestra mogao održati svoj integritet u vrijeme nacizma ili staljinizma, a da ne ugrozi sebe ili svoju obitelj. Društveni diskurs je taj koji putem medija i donositelja odluka komunicira koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nepoželjno. Nedavno sam naišao na kritičke izjave eminentnih liječnika o odabiru budućih studenata medicine. Iz njihovih je izjava jasno da uspjeh na maturi ne bi trebao biti kriterij za profesionalno usmjeravanje. Zapravo, niti ne znamo za neko realno karijerno savjetovanje, iako bi to bilo potrebno provoditi već tijekom srednje škole. Nažalost, ni studijski programi psihologije ili socijalnog rada ne predviđaju odabir prema postavkama ličnosti ili mogućim psihičkim poremećajima.

Koliko mi je poznato, samo Fakultet psihoterapeutskih znanosti prakticira selekciju studenata pri upisu. Jer znam da ponekad, čak i tijekom studija, daju otkaz nekome za koga se pokaže da nije spojiv s ovom profesijom

Smatram da je humanizacija društva ideal koji nikada nije u potpunosti dostignut i nikad dovršen.Danas živimo u puno humaniziranijem društvu od onog u kojem su živjeli naši roditelji, ali povijest je pokazala da se i visokorazvijena društva mogu dehumanizirati pod utjecajem dominantnih ideologija ili autoriteta. No, ne trebamo biti zadovoljni sadašnjim stanjem jer se svakodnevno susrećemo s kršenjem ljudskih prava ili profesionalnih načela. Humanizaciju društva potrebno je prepoznati kao aktivan proces, u kojem je iznimno važno podržati one događaje, osobe i institucije koje su u stanju napraviti korak naprijed ili biti uzor i primjer u tom procesu, te podići svoj glas protiv onih pojava koje štetno utječu na društvo .
 

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.