Od patnice do ratnice, ili koliko je dug književni put novinarskih amazonki koje seciraju svoje junake prvo u novinama, a naposljetku i u romanima

Bard hrvatskog novinarstva Stjepo Martinović odličan je i književnik, a uz njega na panelu izdavačke kuće Beletra koji će se održati na Interliberu na galeriji Paviljona 5 Zagrebačkog Velesajma, u subotu 16. studenog u 16 sati bit će i velika književna nada Dragana Radusinović Tafra, koja je jednako kao i Martinović svoja novinarska iskustva preseliti na književnost. Osim njih moći ćete čuti i Milenu Benini koja odgovor na pitanje što je zajedničko svim njezinim junakinjama u dosad objavljenim romanima, novelama i kratkim pričama, a posebice u najnovijem futurističkom romanu: „Nokturno za krpelja“, u izdanju nakladničke kuče „Hangar 7“.

„Tajkunova kći“ također je prvi roman Dragane Radusinović Tafre čija glavna junakinja Jelena tajkunski svijet ruši pred očima, a ona ga očajnički pokušava spasiti. Beletra na Interliberu organizira panel o stvarnim ženama i junakinjama hrvatskog romana koji svakako valja pohoditi

Od patnice do ratnice, ili koliko je dug književni put novinarskih amazonki koje seciraju svoje junake prvo u novinama, a naposljetku i u romanima Igor Stažić
12. 11. 2019

- Moje junakinje ne trebaju nikoga da bi se izvukle iz problema. Posjeduju osobinu karakterističnu za žene, a ta je da svaki problem prvo pokušavaju riješiti pregovorima i dogovorom te imaju sposobnost suosjećanja– lako je, brzo i elegantno sažela Milena Benini odgovor na pitanje što je zajedničko svim njezinim junakinjama u dosad objavljenim romanima, novelama i kratkim pričama. Među njima je najnoviji futuristički roman „Nokturno za krpelja“ u izdanju nakladničke kuće „Hangar 7“. O jednom vampiru i jednoj detektivki koja se na prvi pogled zaljubljuje u fatalnu baristicu.
Benini je nagrađivana književnica, urednica i teoretičarka žanrova, jedna od sudionica panela izdavačke kuće Beletra koji će se održati na Interliberu na galeriji Paviljona 5 Zagrebačkog Velesajma, u subotu 16. studenog u 16 sati.
Strast kojom Benini prikazuje priču o ženskim likovima kroz povijest književnosti pa sve do današnjih romana jamče dinamičnu raspravu koju ćemo započeti pitanjem dokle smo stigli na putu od junakinje-patnice do junakinje-ratnice. Raspravljat ćemo o tome kakve to junakinje domaće spisateljice, a kakve domaći pisci nude publici, te kakva je junakinja inspirirala jednog pjesnika.
Ivana Delač, psihologinja i spisateljica za stol dovodi svoju groficu Japodinu von Reinhardt, aktericu romana spekulativne fikcije „Japodinine muke“ u izdanju „Hangara 7“, čija je radnja smještena u alternativnu povijest početka 20. stoljeća. Za svoje vrijeme Japodina je skandalozna. Neudata je žena koja vodi tvornicu. Zato gubi investitore, dolazi do ruba siromaštva i zadužuje se kod svojih radnika, ali i zelenaša.
Delač za Japodinu kaže da je prototip feministice koja tek postupno počinje prihvaćati taj dio sebe, dobrim dijelom i zbog utjecaja novinarke Marianne Cindek, koja je kao lik inspirirana životom i feminističkim te novinarskim djelovanjem Marije Jurić Zagorke.
– Iako Japodina živi u svijetu koji je i vremenski i konceptualno u pojedinim aspektima znatno drukčiji od našeg, žene u stvarnom svijetu od nje mogu mnogo toga naučiti – počevši od hodanja uzdignute glave usprkos okolini koja je želi smjestiti u tradicionalne okvire žene i kućanice, preko socijalne osjetljivosti spram ljudi koji rade za nju, u kontekstu ženskog poduzetništva, pa do odbijanja da odustane i poklekne pod udarcima koje joj život zadaje – kaže Delač.
Japodina sklapa ugovor s Đavlom kako bi spasila obiteljski posao, a “Đavao” je zapravo ruski industrijalac za kojeg će Japodinina tvornica proizvoditi tajanstveni stroj, što će joj donijeti još više nevolja.
Delač smatra da snažna žena nije ona koja nikad ne posrne ili padne, već ona koja se nakon svakog pada uspije podići na noge. Glavnom feminističkom porukom svoga trećeg romana smatra onu da, suprotno Machiavelliju, cilj ne može uvijek opravdati sredstvo te da svaka odluka nosi posljedice, i pozitivne i negativne.
Stjepo Martinović, književnik, novinar i kantautor za stol će dovesti Korneliju Lengyel, glavnu junakinju njegova kako kaže, prvog sasvim ljubavnog romana „Kornelija broji oblake“. Martinović Korneliju opisuje kao naoko običnu ženu „ranih srednjih godina“ koja se, unatoč burnom (pred)životu, nije samoostvarila kao osoba... supruga, majka, obrazovana profesionalka u društveno relevantnoj djelatnosti.
– Kornelija je jedna od tisuća žena u „tranzicijskoj menopauzi“ koje je život gadno prevario, izgazio, ponizio... i koja mašta o novom početku žudeći za razlogom koji joj može stvoriti samo nova ljubav – kaže Martinović svrstavši među Kornelijine vrline umijeće uvažavanja drugoga, njezinu posvećenost djeci i iskrenu želju da usreći onoga tko joj dobaci uže spasa.
Kornelija gubi vrijednosni kompas, objašnjava Martinović, utječe se oportunizmu čime se izlaže onima koji joj ne žele dobro. Kad se upozna s Darjanom Vidakovićem, želi vjerovati da je on njezin spasitelj, panično ga se hvata kao posljednje slamke... ali i posustaje, svjesna da bi brza predaja sugerirala slabost, urušavanje njezinog integriteta.
–Mnogežene u današnjoj Hrvatskoj lako se mogu poistovjetiti s Kornelijom, jer su tisuće njih ranjene egzistencijalnim problemima, zdvajaju nad porušenim mostovima koji su ih nekoć povezivali s obiteljima, užasavaju se nad prelijevanjem problema njihovih partnera na njihovu adresu, a to su alkoholizam, narkomanija, hazarderstvo, neodgovornost prema djeci… – kaže Martinović.
Bit će zanimljivo vidjeti oko čega će se na Beletrinom okruglom stolu Delač i Martinović složiti i po čemu jeJapodinin spasitelj naoko vrag čiju je suradnju primorana prihvatiti, a po čemu je Kornelijin spasitelj naoko anđeo čiju pomoć ona priželjkuje.
U međuvremenu, Milena Benini ističe rezultate jednog od svojih kako je rekla, neobičnih istraživanja, o polarizaciji žanrova. Istraživala je vampirske i špijunske romane. Globalno.
– Rezultat je fantastičan. Vampirska literatura je 91 posto ženska, a špijunska je 87 posto muška – kaže Benini i objašnjava kako je zahvaljujući toj činjenici omogućen predivan uvid u razliku između ženskog i muškog pera.
Vampir i špijun u književnosti su, objašnjava Benini, savršene reprezentacije drugačijih među nama.
– U vampirskoj, većinski ženskoj literaturi, ističe se dijalog s drugačijima. Vampire se pripitomljava, s njima se razgovara, njih se pridobiva. U špijunskoj, većinski muškoj literaturi, nema dijaloga.Prevladava potreba da se drugačijeg eliminira, uništi i odstrani – uz osmjeh sažima Benini, inače i urednica romana „Starenje za početnike“, spisateljice i liječnice Branke Erdelji Štivić, koja na okrugli stol dolazi sa svojom junakinjom Melitom. Melita će pak povesti Itu.
– Melita je pravnica, supruga odvjetnika iz ugledne obitelji i majka dvoje uspješne djece. Našavši se u dobi pred mirovinu, osjetivši prve znakove starenja, uviđa da je, prihvaćajući uvriježene, društveno prihvatljive obrasce ponašanja, neopazice putem ispustila samu sebe. Postavlja si pitanja: Može li se to promijeniti? Može li se rasti u sedmom desetljeću života? – kaže Erdelji Štivić o svojoj junakinji kojoj je u potrazi za sobom pomogla Ita, Melitin alter ego. Ita je potpuno drugačija od Melite.
– Slobodna je, opuštena, vesela. Upušta se u vezu s mlađim muškarcem i nesputano uživa. Pleše i smije se. Čini sve o ono što se suzdržana Melita ne usudi učiniti – kaže Erdelji Štivić te otkriva da se Itina uloga se gasi kad Melita odluči okrenuti novu stranicu. Odlazi na osamu, zbunjujući tom odlukom svoje najbliže, ali i širi društveni krug, vraća se svojim korijenima i budi u sebi uspavanu kreativnu energiju.Erdelji-Štivić zaključuje kako njezinoj Meliti zahvaljujući svemu što je poduzela raste samosvijest, a blijedi osjećaj sputanosti. Istovremeno, odnosi u obitelji poprimaju zdravije oblike i postaje jasno da je rast u toj životnoj dobi itekako moguć. Na panelu autorica će nam možda otkriti i ono što je zajedničko Meliti i Iti, dvjema junakinjama njezina prvog romana.
„Tajkunova kći“ također je prvi roman Dragane Radusinović Tafre, koja će voditi okrugli stol o identitetu suvremenih junakinja. Na kraju romana „Tajkunova kći“, naime, stoji citat Marie Curie koji kaže da nikada ne smijete dozvoliti niti ljudima niti događajima da pobjede vaše ja. Dragana Radusinović Tafra tumači na koji je način to povezano s njezinom junakinjom, tajkunovom kćeri, Jelenom Mogulić.
–Jelena Mogulić je zakonita kći najmoćnijeg tajkuna u zemlji. Suprotno od očekivanog stereotipa, ona je inteligentna i vrhunski obrazovana. Na početku romana živi u svojem ružičastom svijetu moći i novca. Međutim taj joj se svijet ruši pred očima, a ona ga očajnički pokušava spasiti. Njezino “ja” kroz roman je ugroženo i u psihološkom smislu ona mora opstati u svijetu koji se oko nje naglo mijenja.
Osim što se zaljubi protivno svakoj svojoj namjeri u čovjeka koji jednostavno ode od nje, od majke doznaje da nije biološka kći svojeg oca, a na sve to još dolazi i spoznaja da će poslovno carstvo njezine obitelji, korporacija Makromond, bankrotirati, objašnjava Radusinović-Tafra.
–Kombinacijom pameti i poznavanja financija te ciljanim vezama s muškarcima od kojih može imati poslovne koristi Jelena održava kompaniju na životu. Kao lik tako prkosi uvriježenom pravilu prema kojem su muškarci koji mijenjaju žene frajeri, a žene koje mijenjaju muškarce kurve– kaže Radusinović-Tafra.
Jelena je frajerica. Bavi se financijskim malverzacijama, vara, laže, krade i kad spasi kompaniju svojeg zakonitog oca, ne dobiva odgovarajuće priznanje za to, u čemu se ocrtava zakon patrijarhata, jer koliko god ona bila dobra, njezin brat je muško. Istodobno, svi putevi u potrazi za njezinim biološkim ocem su blokirani i bori se s jednom noćnom morom.
–Život će je slomiti, ali ona će zadržati svoje “ja” i u tome je veza s citatom slavne znanstvenice – tumači Dragana Radusinović Tafra, novinarka koja desetljeće i pol prati hrvatsko gospodarstvo, stoga se nameće pitanje koliko je njezin roman povezan sa stvarnošću u Hrvatskoj.
– Iako se ništa u stvarnosti nije dogodilo onako kako se dogodilo u romanu, „Tajkunova kći“ jest inspirirana našom okolinom te suvremenim poslovnim i političkim okruženjem – odgovara Dragana Radusinović-Tafra. – Nažalost, živimo u društvu u kojem je se odnos prema ženama kreće u retrogradnom smjeru, prema onome kakav je bio u 19. stoljeću umjesto da napredujemo prema 21. stoljeću. Stalno slušamo “žena, majka, kraljica”, a ja bih rekla “žena, majka, karijeristica”.
Na pitanje kakva je junakinja njegove zbirke pjesama „Kolekcionar ljubavi …svih vrsta“ Davor Krivski priziva najpoznatije ostvarene ženske likove zapadne civilizacije:
–Ona je za mene Ljubav, personificirana u ženi, na raznim, po Jungu, razvojnim nivoima arhetipa Anime. Konkretno, ona je fatalna Adamova Eva, Adamova ponajviše fizička želja i čežnja. Ona je istovremeno i još fatalnija, samopouzdana i samodostatna Parisova Helena Trojanska, za koju žene vrijedi i suludi rat pokrenuti kako bi je se zadržalo, pa iako i u tragičnoj Ljubavi. Ona je i umirujuća, brižna, predana Djevica Marija koju, poput nekog učenog profesora za vrijedna umjetnička dijela, vrijedi neograničeno poštovati i diviti se njenoj čistoći, krjeposti i uzvišenosti. I konačno, ona je i sofisticirana, duboka, slojevita, sveobuhvatna Sofija, sa svim svojim ljudskim i ženskim vrlinama i manama, koje samosvjesno živi i ispoljava integrirajući se u suživotu sa svojim muškarcem Hermesom, glasnikom Bogova i njenim duhovnim liderom, prosvjetiteljem. I bivajući njemu na isti način ono što je i on njoj.
Davor Krivski je inženjer strojarstva, direktor razvoja ljudskih potencijala, sommelier prve razine i barista. Njegova zbirka pjesama „Kolekcionar ljubavi …svih vrsta“ ima 183 ljubavne pjesme. Krivski Vesnu Parun smatra doajenom ženskog pjesništva, a druga najdraža mu pjesnikinja je Stanka Gjurić. Od Krivskog se također očekuje kreativan doprinos raspravi o ženskim junakinjama.
Ženski su likovi kanonskoj literaturi, reći će pak Milena Benini većinom bili u položaju motivatora ili tragične junakinje. Povijest i sadašnjost ženskog lika u književnosti sažela je zanimljivom slikom. “Kao što kaže Jennifer Crusie, u klasičnoj kanonskoj literaturi je to bila priča o ženi koja radi što hoće, sjajno se seksa i tragično umre, a danas, u ljubićima, to je sve češće priča o ženi koja radi što hoće, sjajno se seksa i ništa joj se loše ne dogodi”. Benini voli jake ženske likove, ali kako tumači “ženski jake”, a ne one koji su napisani kao “muškarci sa sisama”, što je čest slučaj. Suvremeni hrvatski roman podijelila je na poslijeratni, urbani i žanrovski.
– Žene su u poslijeratnom romanu patnice, bilo da su supruge, majke ili sestre i njihovi su likovi snažno definirani muškarcem. U urbanom romanu, kakav piše Kristian Novak, junakinje zauzimaju samostalniji položaj, često su još uvijek određene muškarcem, ali to više nije nužnost i nisu nužno patnice – tumači Benini te posebno obrazlaže žanrovski roman za koji kaže da među domaćim autorima prevladavaju kriminalistički, ljubavni te romani spekulativne fikcije,a po njima je kaže, Hrvatska iznimka u svijetu – ima najveći postotak spisateljica među autorima, čak 25 posto.
– U spekulativnim fikcijama koje pišu žene, ženski likovi dobivaju priliku biti autentični – kaže Benini, tumačeći kako je u kriminalističkim romanima karakterizacija likova manje izražena u odnosu na socijalnu sliku, dok se u komentaru ljubavnog romana odlučila citirati američku književnicu Jennifer Crusie koja je rekla: Ljubavni roman je protuotrov za kanonsku literaturu.

Članak je također dostupan u tiskanom izdanju magazina Start, koji je u prodaji od 12.07.2019.

PRETPLATITE SE!

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.